Bez Sjene by Zoran Novak (novels to read .TXT) 📕

riskirati sa novim pitanjem.
- Gdje zivi taj duh i koliko godina ima ?!
- Vidi, vidi ovo postaje sve zanimljivije .
- U snovima i bajkama mene ces naci. Na poziv tvoj od tamo ja cu izaci. Godine davno ja brojati prestah. Ne znam, da l' mi je trista ili dvjesta?
- Dobro, ako zelis tajnovitost neka ti bude, nemam nista protiv. Stigao je pomirljivi odgovor.

* * *

Zlatni zrak sunca sramezljivo se uvlacio u sobu zapocinjuci svoj svjetlosni ples visoko po zidovima. I u polutami sobe, iza navuceni roleti, umorno je zavrsio svoju igru zaustavljajuci se na jednoj snenoj, plavokosoj glavi koja je izvirivala ispod ruzicastog pokrivaca. Okrenuta k zidu nije nam dopustala pogled na svoje lice. Samo bi se tu i tamo kroz plavo pramenje nemirne, snom razbarusene kose, koja je dotaknuta jutarnjim suncem gorjela ko ziva vatra vidio tanak bijeli vrat sto je izvirivao ispod okovratnika pidzame. Ispod pokrivaca tek su se blago ocrtavale linije usnula tijela. A i ono sto se dalo naslutiti govorilo je da se radi o vitkom, djevojackom tijelu.
Negdje u kuci oglasi se stari, zidni sad otkucavajuci sedam sati. Plava se glava pomjeri na jastuku. Spavalica se okrenu na leda i pokaza se lice mlade djevojke. Sanjivo se otvorise velike, plave oci i zagledase se u bijeli strop nad sobom. Kroz zatvorena vrata sobe dopirali su tihi, priguseni zvukovi koji su jasno govorili da je mama vec ustala, i sada, sigurno, priprema dorucak.
- Vrijeme je za ustajanje. – progovori odlucno kao da hrabri samu sebe. Ali toplina kreveta i slatki snovi kojih se istom prisjecala od prosle noci, nekako brzo istopise njenu odlucnost. Slicno maznom macetu ona se protegnu zadovoljno jos nekoliko puta u mekoj postelji.
Kako smo je vec probudili neka nam bude dozvoljeno da neprimjetno bacimo po koji pogled na jednu djevojacku sobicu. Sva je soba zracila u dvije boje. Od njezno ruzicaste do gotovo bijele. Zidovi su bili okreceni u ruzicasto. Ruzicasti su bili i jastucici kojih je citavo tuce, naizgled nemarno, ali s nekim redom i ukusom bilo porazbacano po podu. Veliki cupavi tepih boje slonovace sirio se od zida do zida. U toj boji bio je i namjestaj u sobi. Na jednom zidu veliki je regal. Nesto od onih modernih stvari, sve u policama. Po njima je mnostvo knjiga. Raznih lutaka i lutkica koje i u djevojastvu predstavljaju dragu uspomenu i vezu sa djetinjstvom, te nadu svoje mjesto i u jednoj ovakvoj sobi. Bilo je tu dosta i drugih sitnica. Od kristala, ili brusenog stakla. Vaze svih velicina i oblika, pepeljare od bojanog stakla i jedna velika plava zdjela za voce. Veliki radni stol, namjesten uz prozor bio je krcat knjigama. Na sredini stola je stajala podeblja knjiga, otvorena negdje oko sredine. Jednu stranu knjige prekrili su arci papira ispisani sitnim urednim rukopisom. Ispod zadnje recenice stoji odlozena olovka. Preko puta radnog stola, na suprotnom zidu stajao je jedan manji stolic iznad kojeg se nalazilo veliko ogledalo. Vec na prvi pogled lako nam je otkriti njegovu namjenu. Mnostvo staklenih bocica razlicitih velicina, a i razne boje i mirisi koji su iz njih blago odisali, rekli bi nam to. Tako je izgledala Reina soba onoga dana kada je nasa prica zapocinjala. Oprostite, nismo jos spomenuli i dvije slike sto su stajale na zidu. Dva akvarela. Dok se na jednom ogledala ljepota i mir uhvacen u tko zna kojem masliniku pod zarkim suncem, negdje na moru, dotle su tamne boje na drugoj slici otkrivale snagu, prijetecu nepoznatost i svu eksplozivnost koju u sebi krije olujno more.
Posto se zadovoljno protegnula nekoliko puta brzo se izvuce iz kreveta i u par hitrih koraka nade se pred ogledalom. Nestrpljivo baci pidzamu sa sebe i ostade potpuno naga, kriticki promatrajuci svoj odraz u ogledalu. Izdize ruke visoko iznad glave dopustajuci svom mladom tijelu da se napne kao struna. Briznim pogledom osmotrila je svaki djelic svog vitkog tijela. Zadovoljno se osmjehne sama sebi i zbaci glavu u nazad. Griva zlatne kose, kao zivi stvor, slobodno se zavijori. Nekoliko nestasnih pramenova pade joj preko lica dajuci joj djecji, nestasni izgled. Dohvativsi cesalj sa stolica strpljivim pokretima stade rascesljavati svoje plave uvojke. Zavrsavajuci sa cesljanjem hitro navuce na svoje nago tijelo bademantil i vezuci ga u struku, kao vihor izleti napolje.
- Dobro jutro, narode! – u prolazu veselo dobaci ocu i majci. Njih dvoje su u tisini za kuhinjskim stolom ispijali svoju jutarnju kavu. Otpozdravise joj. Kad se po drugi put pojavila na kuhinjskim vratima, sad vec sredena i obucena, slika za stolom je bila sasvim drugacija. Slasni dorucak ponosno je zauzimao dobar dio stola. Namirisala ga je jos u kupaonici i prosto joj je voda krenula na usta.
- Hodi, Rea, sine, dorucak je na stolu. – zovnu je mati ugledavsi je kako neodlucna stoji na vratima. Od pogleda na prepun stol njen se gladni stomak javi protestom, ali Rea usprkos svemu odgovori:
- Popicu samo kavu. Nemam vremena Marija ce stici svaki cas, imamo jos puno toga prijeci pred ispit.
- Kojesta – strogo se pobuni mati - za ucenje vam treba dosta snage. I da pokaze kako je diskusija na tu temu zavrsena majka dohvati tanjur ispred nje i obilno ga napuni kajganom, dodajuci povrh toga i dva komada tosta. Otac joj je za to vrijeme punio salicu mlijekom na brzinu joj dobacujuci onaj pogled ohrabrenja i razumijevanja, kao da joj zeli reci: To je tvoja mati i sa njom nema sale. Rea mu se zahvalno osmjehne. Bio je to njihov dugogodisnji nijemi razgovor. Uporno se branila kako nije gladna, i o, boze, tko li ce sve to pojesti, ali nista nije pomagalo. Isprva je uzimala male zalogaje, ali sa svakim novim zalogajom njena je najnovija dijeta bivala sve dalje. A kad bi je se i sjetila, pred sobom se pravdala kako ona tome nista nije kriva, mama jednostavno nece da slusa. I tako umirujuci sto svoju savjest, sto gladan zeludac dorucak je polako nestajao. Bas kad je prinosila ustima salicu s kavom, evo ti i Marija je banula uz vesele pozdrave. Rea se veselo smijala njenoj nemoci kada se i pred njom nasao dorucak, isto tako obilan i kada ju je ne trpeci protivljenja njena mati posjela na stolicu. Na nemocan pogled svoje prijateljice odgovorila je samo slijezuci ramenima i skrivajuci osmjeh iza ruba salice sa crnom kavom.
- Das mi mobac ?! Svoj sam zaboravila, a moram hitno poslati poruku. - zamoli Marija kada su konacno uspjele pobjeci iz kuhinje i naci se u sigurnosti Reine sobe iza zatvorenih vrata.
- Pogledaj tamo na stolu. – odgovori Rea cineci neodredeni pokret rukom i vec sa vrata bacajuci se na krevet.
Poslije ovakvog dorucka samo se osjecala tromo i pospano. Jedva je i oci drzala otvorene. Marija ga je vrlo lako pronasla na pretrpanom stolu. Uzimajuci ga u ruku cinio joj se vruc poput zeravice i tezak kao olovo. Ruka joj zadrsce. Na tren je svrnula pogled prema Rei. Poznavale su se jos od vrtica. Nasle su se doslovno u pjescaniku podno tobogana. Svojim djecjim srcima osjetile su neku magnetsku povezanost. Jedna plavooka i plavokosa, druga s ocima boje ljesnjaka i grivom neukrotive crne kose. Izgledom i karakterima suprotnost kao sto su to i dan i noc privukle su ipak jedna drugu i kroz sve te godine ostale nerazdvojne. Poslije vrtica osnovna, a zatim i srednja skola. Godine odrastanja. Prve simpatije i ljubavne boli, sve su to prosle skupa povjeravajuci se jedna drugoj, nocima sapucuci na jastuku. I nista ih nije moglo razdvojiti. U sali su ih nazivali blizankama. Kada se Rea odlucila za Pedagoski fakultet samo je po sebi bilo razumljivo da ce ju i ona pratiti. Obje su imale odlicne ocjene, davale su ispite na vrijeme i mastale o tome kako ce izgledati kada se po prvi puta nadu pred svojim razredom. Marija je Reu poznavala u dusu. Rea je bila povucena i tiha, ali samo naizgled. Vrlo je dobro Marija poznavala onaj njen vragolasti pogled u ocima koji je bio spreman na svakakve nestasluke. Mozda ju je zato toliko i boljelo kada su Reu na fakultetu decki prozvali ledena princeza drzeci kako je njena ozbiljnost u stvari cista uobrazenost. Mozda Rea i nije toliko posjecivala studentske tulume i osvrtala se za deckima, ali Marija je vrlo dobro znala da je svojim okom zamijetila svakog zgodnijeg momka. Rea je jednostavno imala svoj cilj u zivotu koji je zeljela ostvariti i nista je nije moglo omesti na tom putu. Kada je cula za Rein nadimak pokusavala je Marija, onako izokola, da je nagovori na cesce izlaske i druzenja s deckima. Na sva njena nagovaranja Rea bi je pogledala ozbiljno kao da ne razumije o cemu to govori njena prijateljica. Vidjela je Marija i kako bi se taj ozbiljni pogled iznenada gasio, a oci joj postajale zagledane nekud u daljinu i na usnama bi se javio zagonetan osmjeh, ali sve bi to trajalo tek djelic sekunde. Radi tog djelica sekunde Marija se ipak nije predavala u svojim namjerama. Sada je smislila tu ludu ideju, ali sve je to radila radi svoje najdraze prijateljice. Drhtavim prstima nekako je otipkala poruku. Unijela je i broj, a onda prije nego li ce poslati poruku zazmirila je. Prstom je stisnula tipku, i gle cuda, poruka je otisla.
- Boze moj, sto li sam to ucinila.- javila se misao u njenoj glavi.
Tako ju je glasno cula da se pobojala kako ju je mozda i na glas izgovorila. Plasljivo pogleda na krevet. Rea je lezala zatvorenih ociju i ruku prebacenih preko lica, da nije bilo njenih stopala koja su nemirno pratila neki ritam samo njoj cujan pricinila bi se kako je poslije dorucka zadrijemala. Kada je pripremala svoj naum Marija je htjela poruku poslati na nepoznati broj. Mala je bila vjerojatnost da ce pogoditi od prve i mislila je ako uspije, onda je to sudbina, a ako ne bude islo sve bi presutjela. Sada se zapitala kome li je otisla poruka. Uplasena svog cina spustila je mobitel i krenula ka Rei. Zacuvsi njene korake ova se hitro ustade sa postelje.
- Hajde, dosta je bilo odmora. Jos puno toga moramo uciniti za danas!!
Ponesena prijateljicinim entuzijazmom Marija uskoro i zaboravi kako joj je sve htjela priznati i njih dvije se bacise na ucenje. Marija je jos samo, krisom ispod stola sklopila ruke i od srca pozeljela da ono sto je ucinila ispadne najbolje.

* * *

Rukama je obgrlila jastucic uranjajuci svoje lice u njegovu podatnu mekocu. Osjecaj nekog unutarnjeg zadovoljstva preplavio joj je cijelo tijelo. Sada je bila sigurna da ce predstojeci ispit proci bez problema. Danas su njih dvije jos jednom procesljale cijelo gradivo i sva ona moguca pitanja na ispitu. Marija je ispocetka bila nekako odsutna duhom, to je osjetila, ali sve je na kraju ispalo dobro. Posljednja misao o njenoj prijateljici natjera joj sjetni osmjeh na lice. Tolike se godine poznaju. Marija je za nju bila nesto poput drage sestre koju je uvijek prizeljkivala. Mozda cak i bolja od sestre. Iako su bile istih godina, Marija je bila ta koja je bila «starija» i koja se zastitnicki odnosila prema Rei. Uvijek je od nje pokusavala sakriti sve ono za sto je mislila da bi ju moglo uznemiriti. Znala je Rea za nadimak koji su joj prosili decki na fakultetu. Ponekad bi radi toga u svojoj dusi osjetila ubod boli, ali nije nikome htjela pruziti zadovoljstvo da vidi njene suze. Znala je ona da ce jednog dana naici On koji ce biti u stanju zaviriti u njeno srce i vidjeti pravu Reu, onakvu kakva ona stvarno jeste. A dotle fakultet je bio na prvom mjestu. Njeni su se roditelji trudili da joj pruze svu ljubav u zivotu. Odgajali su je da bude svjesna sebe i da prihvati odgovornost u zivotu. Fakultet je bio njezina zelja, i oni su je postovali, i omogucili joj to. Nisu bili imucni, tek obicna radnicka obitelj. Otac vlakovoda na zeljeznici koji je svoju placu zaradivao u dugim satima i na bezbrojnim kilometrima pruge. Sjeca se kako